Razgovarali u Laufenu 17. srpnja 2010.

Ruko(m)tvoreni svijet zemljane arhitekture Anne Heringer počiva na uporabi prirodnih materijala, ljudskom radu kao održivom izvoru energije, te lokalnim znanjima i tehnologijama gradnje. Iskustvo mlade austrijske arhitektice u Bangladešu naučilo ju je od ranih dana kako je arhitektura jednostavan instrument za poboljšanje ljudskih života. Njezini avangardni projekti bude interes za zemljane konstrukcije arhitektonske zajednice diljem svijeta, a ne stereotipno očekivano samo u zemljama u razvoju. Glavni je cilj njezinih projekata graditi samopouzdanje u ljudima, bilo graditeljima obrtnicima, lokalnoj zajednici ili studentima, te njegovati njihovu vjeru u autohtone potencijale. Anna Heringer kaže kako je održivost za nju sinonim ljepote, a u svom se radu posvetila ostvarivanju ekološke ravnoteže, podupiranju lokalne ekonomije i osnaživanju kulturnog identiteta – i biti ljepote.

ORIS: Tvoj je rad prepoznat 2007. godine kad si osvojila prestižnu nagradu za arhitekturu Aga Khan za projekt osnovne škole u ruralnom Bangladešu. Sljedeće te je godine ARCHIsquad pozvao da održiš predavanje u ciklusu ‘Izvan fokusa:: arhitektura davanja’ na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Nažalost, bila si spriječena doći, ali tvoj je partner Eike Roswag održao predavanje umjesto tebe te zadivio studente pokazujući izgradnju rukom građene škole METI. Voljeli bismo sad čuti tvoju priču o radu na projektu u Bangladešu.

Heringer: U Bangladeš sam došla 1997. s devetnaest godina, odmah nakon srednje škole, i htjela sam vidjeti život koji se razlikuje od onoga koji sam poznavala. Bila je to za mene zanimljiva godina učenja u nevladinoj organizaciji Dipshikha i velika prilika da naučim što znači razvoj i održivost. Gledajući unatrag, imala sam tu prednost što u Bangladeš nisam došla kao arhitektica, već kao radoznala djevojka koju je zanimalo otkrivanje nove kulture. Nakon godinu dana volontiranja u Bangladeš sam putovala svake godine i održavala kontakte. Također sam surađivala s njemačkom nevladinom organizacijom Shanti e.V. koja podržava projekte Dipshikha u Bangladešu. Za mene je bilo presudno to što sam upoznala holistički pristup ruralnom razvoju u samom korijenu te koje su stvarne potrebe ljudi koji ondje žive. Osam sam godina poslije pokušala arhitekturom doseći te mnoge vidove razvoja kao što je, na primjer, održavanje male lokalne ekonomije. Arhitektura definitivno može učiniti više nego samo pružiti zaklon i izgledati lijepo. Najveća je investicija uvijek u vlastitu kuću, čak i ako je novca zaista malo. A i taj se novac mora rasporediti razumno i pravedno. Kod izbora materijala za gradnju ili tehnike uvijek se odlučuje tko će profitirati. Za mene izbor materijala ne smije biti samo estetsko pitanje, već i ekonomsko, ali i ekološko. Uzela sam u obzir sve te razine arhitekture i iznenada mi je postalo vrlo lako kombinirati razvoj i arhitekturu.

ORIS: Dok si učila o razvoju u Bangladešu, kakve si spoznaje stekla?

Heringer: Naučila sam da je najodrživiji pristup razvoju koristiti što postoji na lokaciji i ne ovisiti o vanjskim resursima. Cijeniti ono što imate i iz toga izvući najbolje.

ORIS: Stvarajući građevine koje nesumnjivo nastaju iz svoje lokacije, koje su izgrađene od postojećih lokalnih materijala, uključila si i lokalnu zajednicu u proces gradnje, lokalne obrtnike, i na taj način podupirala lokalnu ekonomiju.

Heringer: To mi je bilo samo po sebi jasno. Sve se to podrazumijevalo. U toj nevladinoj organizaciji radili su samo Bangladešani, pa mi je bilo prirodno raditi s lokalcima. Proces gradnje oduvijek je podrazumijevao da ćemo bangladeške radnike i obrtnike morati obučavati. Imali smo i malu ekipu stranih stručnjaka jer je ponekad lakše vidjeti problem iz udaljenije perspektive, vidjeti vrijednost u običnim stvarima i pronaći nova rješenja. Također i motivirati druge vrijednošću resursa.

ORIS: Promatrajući izvana, čini se kako si imala mogućnost lokalno stanovništvo ponovno naučiti njihovim tradicionalnih graditeljskim tehnikama koje su zaboravili ili zanemarili. Primjerice, tehniku gradnje blatom. Je li to ista graditeljska tehnika koja se koristila u prošlosti ili je poboljšana u smislu suvremenog razvoja tehnologije?

Heringer: Tehnika koju smo koristili ‒ mješavinu slame i blata (ilovače) ‒ nova je u tom području, ali je bliska tradicionalnoj tehnici gradnje. Slama pojačava zidove. Ali je najvažnije tehničko poboljšanje uporaba čvrstih temelja od cigle i hidroizolacijske membrane koja odvlažuje zidove. No više nego tehnička poboljšanja, prednost je u obuci ljudi. U početku sam mislila da je naša odgovornost ljude naučiti kako primijeniti savršenu tehnologiju, ali sam u međuvremenu naučila da mi kao stranci ne možemo znati što je prikladna tehnologija. Oni su gradili blatom od djetinjstva i imam povjerenja u njihovu kreativnost, pa je važnije ponovo im približiti taj građevinski materijal da ga zavole, da otvore oči pred stvarnom ljepotom svojih starih materijala. Saint-Exupéry je rekao i smatram da je to vrlo važno: ‘Ako želiš izgraditi brod, ne tjeraj radnike da skupljaju drvo, ne naređuj im što da rade. Umjesto toga ih nauči da žude za golemim i beskrajnim morem.’ O tome govorim i tako radim.

ORIS: Težak je zadatak potaknuti ljude da koriste tradicionalne materijale i metode gradnje i pripremiti ih za budućnost. Kako si uspjela prizvati toliku želju i žudnju za tim ‘beskrajnim morem’?

Heringer: Pokušala sam ljepotom. To je najjači instrument arhitekture. Svi žudimo za ljepotom i sanjamo o lijepim prostorima koji istodobno odražavaju i našu osobnost. Realizirajući dobre, poticajne pilot projekte možemo promijeniti način na koji se materijali doživljavaju i mislim da je to dovoljno. Počinjete nešto raditi ako u tome vidite vrijednost. Ako u zemljanim zgradama vidite samo kratkotrajnost, onda nećete investirati vrijeme, energiju, ljubav i strast kako biste razvijali taj materijal. Ako vidite ljepotu, vrijednost tih zgrada i razumijete ekonomske aspekte, ako se ponosite svojom kulturom i tradicionalnim resursima, mislim da ćete ponovo uložiti vrijeme i strast kako biste tu tehnologiju dalje razvijali. To je osnovna strategija.

ORIS: Koliko je tvoj projekt promijenio svijest o ljepoti tradicionalnih materijala i arhitekture unutar samog Bangladeša?

Heringer: Sa svakim je projektom drukčije. Na primjer, školu svi smatraju fascinantnom i posjetilo ju je tisuću ljudi. Ali je bila prevelika, nisu je mentalno povezali sa stanovanjem. Znala sam da moram izgraditi i neke stambene modele kako bi ih ljudi mogli izravno kopirati. I ta je druga faza lokalno bila čak i uspješnija od škole.

ORIS: Modeli stanogradnje uvijek imaju trenutni učinak na ljude, kao osnovni instrument arhitekture za poboljšanje svakodnevnog života.

Heringer: Da, i model stanovanja, HOMEmade, kao i škola DESI sa smještajem za nastavnika, pokazuju izravna rješenja poboljšanja životnih standarda. HOMEmade su tri kuće za obitelji poljoprivrednika s malim primanjima. Napravili smo tradicionalnu tlocrtu organizaciju, što znači različite kuće koje su okupljene oko dvorišta. Jednostavno smo uzeli jednu od tih kuća i promijenili joj konstrukciju. Najveći je učinak postignut povećanjem gustoće promjenom konstrukcije iz tradicionalne prizemnice u dvokatnu kuću. U Bangladešu koji ima gustoću naseljenosti od oko 1000 stanovnika na kvadratni kilometar, zemlja je najtraženiji resurs. No, oko 70% Bangladešana živi u ruralnim područjima u prizemnicama. Velika bi promjena bila da počnu graditi dvokatne strukture, što i jest moguće s njihovim resursima. Naravno, u gradovima se mogu graditi višekatnice, ali vam onda treba mnogo betona, čelika, mnogo više energije da se ti materijali podignu. Također, ondje nemate vrt ispred kuće ili polja, pa ste ovisni o drugima, niste više samodostatni. Drugi fokus poboljšanja stanovanja bili su klimatski uvjeti. U tom području zimi ljudi umiru od hladnoće. Zimske su temperature oko +5, ali ako ljudi nemaju toplu vodu, barem jedan topli obrok dnevno, razbolijevaju se i umiru. Pasivnim sredstvima moguće je postići ugodnu unutarnju klimu ‒ pravim mjerama i pozicioniranjem jednog ostakljenog prozora, korištenjem termalne mase zemljanih zidova i izolacijom od kokosovih vlakana. A to, uz ventilaciju, ublažava i ljetne vrućine. Kuće su projektirali studenti jer nije važno samo obučavati radnike, već i arhitekte. To je još jedna stvar koju sam shvatila nakon što smo izgradili METI. Studenti iz Dhake proveli su sa mnom tri mjeseca, kao i studenti iz Austrije koji su za poljoprivrednike projektirali tri obiteljske kuće, ali i vodili gradilište.

ORIS: Zgrada DESI, strukovna škola za električare, nastoji sjediniti funkcije rada i života. Nadalje, radi se o proširenju škole METI, svojevrsnom projektu u kontinuitetu. Jeste li iskoristili znanja i vještine lokalnih obrtnika i učenika koja su stekli u prvom projektu, u gradnji druge škole?

Heringer: Naravno, znanje obrtnika puno nam je pomoglo, mogli smo nastaviti poučavati ih i proširiti njihova znanja i vještine. Zgrada DESI je strukovna škola za električare, ali je više od nove interpretacije tradicionalne gradnje. Obratili smo se srednjoj klasi i pokazali kako je važno imati dobar model jer je srednja klasa ta koja određuje nove trendove. Kad ste siromašni, živite u održivim uvjetima jer si ne možete priuštiti industrijalizirane materijale poput cementa ili cigle. Prečesto ekonomski razvoj ide ruku pod ruku s eksploatacijom resursa. Također, često nema dobrih modela za poboljšanje uvjeta života, a da se održi razina održivosti tradicionalnih kuća. Prečesto se sanja samo o tome da se kopira Zapad ili Bliski Istok.

ORIS: Na koji si se način obratila srednjoj klasi Bangladešana u ovoj školi i jesu li se ispunili njihovi snovi, a da se nije upalo u zamku kopiranja Zapada?

Heringer: S DESI je izazov bio ostvariti snove i potrebe srednje klase uz poštivanje kulturnog i klimatskog konteksta. Na primjer, veranda je u toj klimi važan element, radi se o produženoj dnevnoj sobi. Prostrana veranda funkcionira kao nova interpretacija tradicionalnog dvorišta na najvišem katu. U Bangladešu, kad ste vani, nikad niste sami zbog gustoće naseljenosti. Ali sve je veća potreba za privatnošću, posebno među obrazovanijima. Taj prostor djeluje kao dio prirode, ali i intimni prostor. Kad se seljani popnu na verandu, vidite kako im oči blistaju. Kažu da nikad prije nisu vidjeli tako nešto i da im se zaista sviđa. Osjećaju se kao kod kuće.

ORIS: Zgrada DESI prva je zemljana građevina u Bangladešu koja ima ugrađen sustav vodoinstalacija, što je svojevrsna novina koju treba spomenuti kad govorimo o dosezima inženjerstva.

Heringer: Da, imamo kupaonicu i oko toga su se lomila koplja jer nisu vjerovali da je to moguće izvesti samo zemljom i bambusom. Vrlo je važno pokazati kako se sa zemljom može učiniti sve ako se vjeruje materijalu. Blato nije vodonepropusno, ali ga se može zaštititi od vode. U našem slučaju to smo učinili s vrlo tankim slojem (0,4 cm) ferocementa.

ORIS: Nastavljajući s inženjerskim dosezima tvojih projekata: METI Handmade School uvela je poboljšanja u konstrukciji od bambusa. Rezultat toga je da se zgradi mogao dodati i kat. Hoćeš li u Bangladešu, u zemlji gdje je zemljište najveća vrijednost, početi graditi i kuće na tri kata?

Heringer: Tehnički je moguće sagraditi do 6 katova s nosivim zemljanim zidovima. Stare zgrade u Jemenu svjedoče o tome, ali imamo primjere i u Njemačkoj. Ali to ne bi bilo prikladno za naš projekt. I na dvokatnu se konstrukciju tek navikavaju. Ali ona funkcionira. Razvoj se ne događa preko noći, potrebno je osmisliti prave omjere kako se sudionike ne bi zatrpalo novinama.

ORIS: Kako su te zemljane građevine primili lokalni arhitekti? Jesu li se otvorili prema novim pristupima održivoj arhitekturi?

Heringer: Tamošnji su arhitekti znali za naše projekte; neki su zaista bili otvoreni, premda blato nisu smatrali modernim materijalom, usporedivim s ciglom ili betonom. Smatrali su ga materijalom za socijalne, jeftine projekte, nekom vrstom razvojnog projekta, privremenim stadijem, nečim što koristite kad si ne možete priuštiti ništa drugo. Novo im je bilo da taj materijal nije samo siguran, zdrav i dobar po okoliš, već sadrži nacionalni identitet i kulturu. Godine 2009. Komora arhitekata zamolila je Martina Raucha, poznatog europskog arhitekta koji se bavi zemljanim konstrukcijama, i mene da organiziramo radionicu za arhitekte i poučimo ih o modernim zemljanim građevinama. Htjeli su naučiti tehnike koje se mogu primijeniti i u urbanim područjima. Oduševilo me to. Sve smo organizirali na brzinu, htjeli smo radionicu na gradilištu na kojem bi arhitekti boravili deset dana i sami fizički radili, što baš i nije uobičajeno u bangladeškoj kulturi.

ORIS: Tko je sudjelovao na radionici?

Heringer: Bilo je to odlično iskustvo. Željeli smo 25 sudionika, ali onda je Bangladeški institut arhitekata posumnjao da ih može naći toliko u samo deset dana, ali već se prvog dana prijavilo njih 50, na kraju smo imali 70 sudionika i dugačku listu čekanja. Kad se radi radionica o zemljanim konstrukcijama, obično se prijave ekofrikovi, ali u Dhaki smo imali zadivljujuću mješavinu ljudi ‒ vladine dužnosnike, fakultetske profesore, studente, avangardu, etablirane arhitektonske studije i socijalne radnike. Bilo je lijepo vidjeti da zemlja nije građevni materijal samo za bogate ili za siromašne, kao i kako kontradikcija između modernog i tradicionalnog stila jednostavno nestaje.

ORIS: Sljedeći je obrazovni projekt koji ste započeli u drugom dijelu svijeta Obrazovni centar o održivosti u Marakešu u Maroku. Kako smo shvatili, projekt i izgradnja zamišljeni su kao primjer zaštite i naprednog razvoja kulture u lokalnom obrtništvu. Koje su specifičnosti, kao i utjecaji, rada u Maroku? Ima li taj projekt potencijal postati model i za druge dijelove svijeta? U kojoj je trenutačno fazi?

Heringer: Privilegija je projektirati za Maroko. Ta je zemlja riznica obrta. No, ako pobliže pogledate trenutačne trendove u graditeljstvu, obrti su tek ukras i nemaju konstruktivne logike. A kad se radi o zemljanim konstrukcijama, nalazimo ih samo u udaljenim ruralnim područjima ili zidovima poljoprivrednih zemljišta. No, u gradovima su novosagrađene građevine samo obojene zemljanim bojama. U Marakešu postoji pravilo da se svaka kuća mora obojiti zemljanim tonovima. Projekt namjerava vratiti izvornost. Projekt koji radim u suradnji s Martinom Rauchom, arhitektima Nägele Waibel i Salimom Naji gradi se od materijala iskopanog na lokaciji. Zidovi od zbijene zemlje tvorit će izgrađeni krajobraz koji će se za mnogo godina vratiti tlu bez štete za okoliš. Tehnički pokazujemo različita tehnološka rješenja, od niskotehnološkog ručnog sabijanja zemlje do prefabriciranih elemenata od zbijene zemlje sa šupljinama za cirkulaciju zraka. Željeli bismo da to bude prikladan model za svaku svrhu i lokaciju. Naši klijenti, Fondation Alliences, povezani su s velikom građevinskom tvrtkom koja ima potencijal znatnije proširiti te tehnike gradnje po čitavoj zemlji. Osim toga, svrha projekta je izgraditi obrazovni centar za održive tehnike gradnje gdje će studente poučavati tim tehnikama već tijekom izgradnje.

ORIS: Edukacija je bitan segment, ako već ne i vodeći, u strategijama održivog razvoja. Dosad ste poučavali lokalno stanovništvo i studente u Bangladešu, držali mnoga predavanja na konferencijama i poučavali u BASEhabitatu ‒ arhitektonskom studiju za razvoj pri Umjetničkoj akademiji u Linzu.

Heringer: Nastojim se usredotočiti na praktična iskustva za studente kroz projekte i projektiranje građevina ili radionice. Cilj nam je realizirati po jedan takav projekt godišnje tako da studenti imaju priliku biti na terenu i steći cjelokupno iskustvo. Lako je podizati višekatne građevine klikanjem miša, ali ako niste nikada zaista izgradili zid i niste se oznojili i nisu vas nakon toga boljeli svi mišići, nemate pravi osobni odnos prema energiji. Mislim da je to potrebno, povremeno zaista osjetiti tu energiju. Vjerujem da je to važno i zato se ne vidim kao učitelj u učionici, već više na terenu.

Trenutačno ovdje u Austriji planiramo međunarodnu ljetnu školu o modernim zemljanim konstrukcijama i održivoj arhitekturi. Imali smo otvoren poziv i dobili 86 prijava iz 36 zemalja na samo 15 mjesta, tako da je tema popularna. Općenito baš i nema edukacije o alternativnim graditeljskim tehnikama i mislim da među mladim arhitektima postoji želja da se bave ovom prelijepom arhitekturom.

ORIS: U Hrvatskoj zakon ne prihvaća i ne odobrava alternativne graditeljske tehnike i metode, tako da ako netko želi sagraditi kuću od zbijene zemlje, za nju ne može dobiti građevinsku dozvolu.

Heringer: Tako je i ovdje. Ali, imali smo pilot projekte koji su, na sreću, uspjeli. Mislim da treba proći mnogo testiranja, pokušaja i pogrešaka. U Njemačkoj su sagradili Kapelicu pomirenja u Berlinu koja je zaista bila prva nosiva zemljana zgrada nakon rata. Izgradio ju je moj učitelj Martin Rauch koji je sa mnom sudjelovao na radionici u Dhaki. On je bio jedini spreman preuzeti rizik i izgraditi tu građevinu. Tako je morao testirati materijale, a Univerzitet je stalno kontrolirao čitav proces da se uvjeri u izdržljivost i druge osobine. Za ovakve pilot projekte to znači da morate preispitivati pravila i odredbe i da netko to mora prvi početi.

ORIS: U smislu europskog konteksta imamo praktično pitanje o kućama od zbijene zemlje ‒ kakva se termička izolacija može koristiti u takvom projektu?

Heringer: To ovisi o debljini zbijene zemlje i lokalnim uvjetima ako je potrebna dodatna izolacija. Martin Rauch sagradio je kuću od zbijene zemlje na austrijsko-švicarskoj granici gdje je zimi zaista hladno i zidove je iznutra prekrio slamom, pa blatom i tako naizmjence u slojevima, pa je na taj način postigao odlične rezultate što se tiče ugodne temperature. Naravno, mogu se koristiti i drugi materijali za izolaciju, kao što je pluto ili vuna.

ORIS: Ako smo dobro shvatili, u svom radu koristiš isključivo prirodne materijale. Tvoji projekti su na razini niske tehnologije i logike budući da nastojiš izbjeći štetne učinke suvremenih metoda arhitektonske proizvodnje. Koje osnovne principe za održavanje ekološke ravnoteže primjenjuješ u svom radu?

Heringer: Razumno je pokušati koristiti minimum neobnovljivih izvora energije i mislim da u tome ima još mjesta za poboljšanja. Možemo izgraditi aluminijsku fasadu radi hlada, ali je li to održivo? Sustav nam je izvan ravnoteže, ljudski rad nevjerojatno skup u usporedbi s vrećom cementa, na primjer, suludo je da su troškovi visokoenergetskog materijala i visoke emisije ugljika toliko jeftini. Jednostavno se ne čini razumnim da je toliko mnogo nezaposlenih s jedne strane, a da se koriste skupi materijali zasnovani uglavnom na fosilnim gorivima. Zašto ne gradimo više s najodrživijim i kreativnim izvorom energije koji imamo ‒ ljudskim radom? Složeno je to pitanje. Ono što pokušavam u projektima u Bangladešu, kao i u svom vlastitom domu, jest uložiti u ljudski rad i ljudsku energiju ‒ u vještine gradnje. U mojoj su kući svi materijali iz okoliša, poput drva iz obližnje austrijske šume koje se priprema uz mnogo ljudskog rada. U kupaonici umjesto industrijskih pločica koristili smo vapno, što je izveo odličan obrtnik, Gerold Ulrich. Za sve te materijale moguće je znati koliko energije sadrže i odakle ta energija dolazi. Sviđa mi se to. Drugi je princip kombinirati visoku i nisku tehnologiju na razuman način. Usredotočili smo se na energetsku učinkovitost u korištenju građevina, ali gotovo nimalo na propadanje i proces gradnje. Ultimativni cilj morao bi biti postići neovisnost, a ponekad nas tehnologija čini zavisnima. Ako ne želimo mijenjati način života ili potrošnje i vjerujemo da će nam tehnologija riješiti sve probleme okoliša i društva, onda je to tip održivosti koji si može priuštiti samo dio svjetske populacije. Mislim da se trebamo fokusirati na globalnu strategiju održive arhitekture. I opet, to nije rješenje samo za industrijalizirane zemlje, već nam zaista treba pravedna globalna strategija koja kombinira visoku i nisku tehnologiju. Također, imamo i održive materijale koji su dokazali svoju izvrsnost tisućama godina, pa ne moramo izmišljati toliko mnogo novih materijala. Mislim da trebamo ulagati u razvoj i obrazovanje ljudi da koriste postojeće prirodne materijale na pravi način, kombiniraju te tehnike s estetikom i pronalaze rješenja za naše klimatske probleme novim materijalima i tehničkim rješenjima, a ne da čitavo vrijeme samo traže nove materijale ne znajući kako će se oni ponašati za nekoliko godina.

ORIS: Kao pionirka društvenog dizajna, što bi rekla koliko je osobnog angažmana potrebno da se dogode promjene?

Heringer: Mislim da ne bih mogla graditi u zemlji ili na mjestu koje ne poznajem. Ti arhitekti-zvijezde koji nikad nisu na gradilištu, koji izrađuju nacrte negdje daleko za stolom... Osobno, ne želim imati mnogo projekata, želim pomalo raditi i uživati u projektima koje radim, ali to znači također da ih nemam mnogo, već jedan po jedan projekt kojem se zaista mogu posvetiti. Ne vidim kvalitetu ako se istodobno radi na 10 ili 50 projekata s kojima nemate osoban odnos, niti vremena saslušati korisnike, ni genius loci. Mislim da je problem ta masovna produkcija arhitekture; možda je bolje koncentrirati se na nekoliko, a ne na mnogo projekata, ali pretpostavljam da ću jednog dana saznati imam li pravo.

ORIS: Na kraju, dojmilo nas se kad si spomenula ljepotu kao osnovnu strategiju u postizanju održivog razvoja našeg društva i arhitekture.

Heringer: Da, važno je spojiti održivost s visokim komforom i visokom estetikom, posebno zato što radim objekte za vrlo siromašne ljude za koje mislite da ih zanima samo sigurnost i jeftinoća konstrukcije. Zapravo, svi oni žele lijepu kuću s kojom se mogu ponositi. Radi se o dignitetu, ako se nečime ne ponose, neće se nastaviti truditi prevladati siromaštvo. Treba im ljepota, naučili su me da je ljepota bitna. Fokusirati se samo na funkciju i racionalne aspekte održivosti nije dovoljno; mislim da je potrebno sve to kombinirati s estetikom. Kad je građevina u harmoniji s urbanim kontekstom, s funkcijama, materijalima, s okolišem i društvenim kontekstom, onda mislim da je zaista lijepa. Ne možemo jednostavno izbrisati sve te slojeve. Ti se slojevi, urbani okoliš, socijalni i etički slojevi, okolina, svi se oni osjećaju u zgradi. Onda je ona lijepa i zato mislim da je ljepota sinonim za održivost.